NOVOSTI

Okružni sud u Banjaluci, dana 01.02.2018. godine, po sudiji pojedincu Bojović Dušku, uz učešće Zubović Ljiljane kao zapisničara donio je presudu broj 11 0 U 020781 17 U, u upravnom sporu po tužbi Udruženja „Centar za istraživačko novinarstvo“ iz Sarajeva, Ulica Gabriele Moreno Locatelli broj 11, zastupanog po direktorici Bičakčić Leili (u daljem tekstu: tužilac), protiv rješenja broj 071-0-Su-17-00 905 od 18.04.2017. godine Osnovnog suda u Banjaluci (u daljem tekstu: tuženi), u predmetu slobode pristupa informacijama, kojom je odlučeno da se tužba se uvažava i osporeni akt poništava (stav 1. izreke).

Iz obrazloženje odluke: „Tužbom tužilac pobija zakonitost osporenog akta, zbog toga što sadrži takve nedostatke koji sprečavaju ocjenu njegove zakonitosti ili nedostatke koji ga čine ništavim, odnosno što u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis zasnovan na zakonu ili opšti akt, te što u upravnom postupku koji je aktu prethodio nije postupljeno po pravilima postupka i što činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, a i što je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, te što je tuženi rješavajući po slobodnoj ocjeni prekoračio granice ovlašćenja koja su mu data zakonom i odlučio suprotno datom ovlašćenju, a koji razlozi za podnošenje tužbe su propisani članom 10. tačka 1, 2, 4. i 5. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 109/05 i 63/11, u daljem tekstu: ZUS). U tužbi navodi hronologiju postupanja po njegovom zahtjevu za pristup informacijama, kojim je od tuženog, u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 20/01, u daljem tekstu: ZOSPI), tražio da mu se dostave za period od 2010. godine pa do podnošenja zahtjeva: lista advokata koji su kod tuženog (kao suda) imenovani za rad kao branioci po službenoj dužnosti, te podatke o mjesečnim izdvajanjima, pojedinačno za svakog od advokata koji je po tom osnovu angažovan, a i podatke o broju slučajeva na kojima su radili ti advokati po službenoj dužnosti, pojedinačno za svakog od njih, u vezi kojeg zahtjeva je dana 16.02.2017. godine i uputio urgenciju tuženom zbog nerješavanja po njegovom zatjevu, a tuženi je svojom Odlukom broj 071-0-Su-016-003813 od 07.03.2017. godine djelimično odobrio pristup traženim informacijama, dostavljajući listu advokata iz Poslovno sudsko-advokatskog dnevnika za 2017. godinu, koja se koristila prilikom imenovanja branilaca po službenoj dužnosti, dok je u dijelu koji se odnosi na podatke o mjesečnim novčanim izdvajanjima pojedinačno za svakog advokata koji je angažovan po službenoj dužnosti, zahtjev odbijen pozivanjem na to da bi tuženi kao javni organ morao preduzeti vanredne mjere i aktivnosti ručnog prikupljanja i obrade podataka u velikom broju spisa predmeta neposrednim uvidom u sudski spis, pa da su stoga dostavljeni zbirni podaci za period od 2011. do 2016. godine, a takođe zahtjev djelimično odbijen i u dijelu kojim je tražio podatke o broju slučajeva na kojima su radili advokati po službenoj dužnosti (pojedinačno za svakog od njih), jer su dostavljeni samo zbirni podaci za period 2011. do 2015. godina.

 U konkretnom slučaju je evidentno da se tuženi prilikom davanja odgovora na podneseni zahtjev za pristupanje informacijama, nije pozvao ni na jedan od osnova iz člana 5., 6., 7. i 8. ZOSPI za izuzeće davanja informacije, već je naveo da smatra da je udovoljeno zahtjevu za pristup informacijama kojima je raspolagao, a da dio tražene informacije nije izdao ne zato što posjeduje informaciju i uskraćuje je tražiocu, već iz razloga što za davanje takve detaljne informacije, specifičnog parametra, nema uspostavljenu ažurnu evidenciju, pa da ni zakonski okvir nije predvidio vođenje takve vrste zvanične evidencije, te da bi za kvalitetne i relevantne podatke koji bi imali formu zvaničnog akta bila potrebna analiza svih krivičnih postupaka, kao i da bi za postupak obrade navedenih podataka trebalo izvršiti cjelokupnu konsolidaciju i trošenje resursa na uštrb redovnog poslovanja suda kao javnog organa, pozivajući se pri tome na to da je u smislu člana 14. stav 1. ZOSPI zakonodavac decidno naveo redovne mjere i ničim ne obavezuje na preduzimanje vanrednih mjera, a da je osnovni preduslov za ostvarivanje pristupa informacijama - da su one već evidentirane na propisan način, a to iz razloga što javni organ ne može i nema mogućnost raditi analize usljed redovne aktivnosti, kako bi tražiocu izradio i dostavio tačne i pouzdane podatke.

Budući da je i nesporno da je tuženi dostavio zbirne iznose za 2011, 2012, 2013, 2014, 2015. i 2016. godinu u pogledu obračunate naknade za advokate po službenoj dužnosti, a takođe dostavio i podatke o ukupnom broju slučajeva na kojima su bili angažovani advokati kao branioci po službenoj dužnosti, pa tako da su u toku 2011. godine bili angažovani u 171 sudskih predmeta, a u toku 2012. godine u 160 sudskih predmeta, te u toku 2013. godine u 155 sudskih predmeta, te u toku 2014. godine u 196 sudskih predmeta, a u toku 2015. godine u 275 sudskih predmeta, proizilazi da se podaci o informacijama koje je tražio tužilac i odnose na redovno poslovanje tuženog, što tužilac opravdano i ističe u tužbi navodeći da se uvidom u CMS (sistem za automatsko upravljanje predmetima u sudovima) i mogu dobiti podaci o angažovanim advokatima – što nesumnjivo i predstavlja redovnu aktivnost zaposlenih suda, pa uvidom u arhivu računovodstva i dobiti podaci o isplatama advokatima koji su bili angažovani po službenoj dužnosti - što takođe predstavlja redovnu aktivnost suda, a sve kod činjenice da je tužilac i ponudio da njegovi novinari, ukoliko to za tuženog predstavlja vanrednu aktivnost za prikupljanje traženih informacija, i lično pristupe traženoj dokumentaciji, što ZOSPI u ostalom i predviđa, jer je članom 14. stav 2. tačka a) tog zakona propisano da se podnosilac zahtjeva obavještava o mogućnosti ličnog pristupa informacijama u prostorijama nadležnog javnog organa, pa da član 18. istog zakona propisuje da javni organ preduzima sve redovne mjere pomoći svakom fizičkom ili pravnom licu koje traži da ostvari bilo koje pravo u smislu tog zakona, što je u konkretnom slučaju nesporno i izostalo.

Kod činjenice da se do traženih informacija i može doći uvidom u dokumentaciju kojom tuženi raspolaže, odnosno koja se nalazi pod kontrolom tuženog, imajući u vidu da je u smislu člana 3. tačka 1. ZOSPI „informacija“ – svaki materijal kojim se prenose činjenice, mišljenja, podaci ili bilo koji drugi sadržaj, uključujući svaku kopiju ili njen dio, bez obzira na oblik ili karakteristike kao i na to kada a i da li je sačinjena i kako je klasifikovana, to znači da ta informacija i nije uslovljena formom da bi javni organi pod čijom su kontrolom informacije trebali objavljivati, bez obzira na način njihovog čuvanja ili sačinjavanja, jer se i radi o javnim dobrima koji imaju naročitu vrijednost u demokratskim društvima, kako to sve tužilac osnovano i ističe u tužbi, za šta ne može biti opravdanje ni to što je tuženi u osporenom aktu naveo da do traženih informacija ne može doći redovnim mjerama, niti za to može biti opravdanje da nema ažurnu evidenciju, budući da se informacije koje je tražio i odnose na redovno poslovanje tuženog, kako je to tužilac opravdano i naveo u tužbi, što se takođe i odnosi na dostavljanje traženih informacija za 2010. godinu, za koju godinu je tužilac takođe tražio pomenute informacije a tuženi u tom dijelu i nije udovoljio zahtjevu.

Shodno tome se ne može prihvatiti obrazloženje tuženog da je u cilju pronalaženja traženih informacija trebao prekinuti sa obavljanjem osnovne funkcije suđenja, pa da se resursi angažuju na pregledanju spisa, uzimanju podataka te obradi zahtjeva za pristup informacijama u vidu preduzimanja vanrednih mjera i aktivnosti na štetu vršenja redovnog poslovanja suda, a u vezi sa čim je tužilac i konstatovao da je takve tražene informacije i dobio od ukupno 62 suda u BiH, kao institucija koji imaju isti ili veći obim posla, a nerijetko i manji broj zaposlenih, te isti sistem rada, evidencije i slično, pa tako da iz svega navedenog proizilazi da osporeni akt i ne sadrži valjane razloge zašto u cijelosti nije udovoljeno zahtjevu tužioca, tako da i nema relevantnih razloga o odlučnim činjenicama, u smislu člana 197. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/02, 87/07 i 50/10, u daljem tekstu: ZUP) , koji zakon se u smislu člana 25. ZOSPI primjenjuje u postupku rješavanja po zahtjevu za pristup informacijama, ukoliko odredbe ZUP-a nisu u suprotnosti sa tim zakonom, pa tako da su u tom smislu u postupku donošenja osporenog akta i učinjene povrede pravila postupka, kako se to osnovano i navodi u tužbi.

Bitno je ukazati da je svrha i cilj donošenja ZOSPI upravo da javnost ima kontrolu nad izvršavanjem javne vlasti od strane javnih organa, s obzirom da informacije u smislu člana 1. tog zakona kojima raspolažu javni organi i imaju karakter javnog dobra, pa tako da i postoji opravdani interes da građani dobiju na uvid informacije kojima raspolaže javni organ, jer javni interes može nadjačati razloge za neobjavljivanje traženih informacija. Zato javni organi i moraju promovisati otvorenu vladavinu, pa princip maksimalnog objelodanjivanja informacija predstavlja jedan od fundamentalnih principa svakog demokratskog društva,
čime će se smanjiti podnošenje pojedinačnih zahtjeva, pa organi vlasti i moraju preduzeti određene korake u smislu širenja ključnih informacija u javnosti, pa tako da su shodno Preporuci Rec (2002) Komiteta ministara Savjeta Evrope, koju je prihvatila i Bosna i Hercegovina, zemlje članice prihvatile obavezu da garantuju svakom licu na svojoj teritoriji da može ostvariti pristup dokumentima koji se nalaze u posjedu javnih organa vlasti. To pravo pristupa informacijama može se ograničiti samo iz navedenih izuzetaka koji su jasno propisani zakonom, pod uslovom da je neophodno u jednom demokratskom društvu i da je proporcionalno cilju, ali da pristup informacijama, iako postoje ta navedena ograničenja, neće biti uskraćen ako je javni interes da se objelodane te informacije veći od štete koja bi nastupila otkrivanjem informacija, pa postupajući po zahtjevu podnosioca, organ će u pravilu obezbijediti informaciju podnosiocu zahtjeva u obliku i na način u kojem je ona zahtijevana, osim ako postoje zabrane za pristup dijelu dokumenta, a što sve u konkretnom slučaju nesporno i nije ispoštovano.“