Odluka o utvrđivanju prava svojine kupovinom državnog kapitala

OKRUŽNI SUD U BANJALUCI

Broj: 11 0 U 020710 17 U

Dana, 01.11.2017. godine

Okružni sud u Banjaluci, po sudiji Bošnjak Glizijan Ljiljani, kao sudiji pojedincu, uz učešće Glamočić Đurđije, kao zapisničara, u upravnom sporu po tužbi Grada Banjaluka (u daljem tekstu: tužilac), zastupanog po Pravobranilaštvu Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banjaluka, protiv rješenja broj: 21.05/476-35/17 od 21.04.2017. godine Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Banjaluka (u daljem tekstu: tužena), u predmetu ponavljanja postupka, okončanog odlukom o utvrđivnaju prava svojine kupovinom državnog kapitala, dana 01.11.2017. godine, donio je

P R E S U D U

Tužba se uvažava i osporeni akt poništava.

O b r a z l o ž e nj e

Osporenim aktom odbijena je žalba Grada Banjaluka, izjavljena protiv zaključka Područne jedinice Banjaluka broj: 21.11/476-363/12 od 05.01.2017. godine, kojim je odbačen prijedlog za ponavljanje postupka Grada Banjaluka, zastupanog po gradonačelniku, pravosnažno okončanog rješenjem broj: 21.11/476-363/12 od 01.12.2015. godine, a tim rješenjem utvrđeno je da je „Naš dom“ a.d. Banjaluka stekao pravo svojine kupovinom državnog kapitala u ODP „Naš dom“ Banjaluka na poslovnom objektu, upravnoj zgradi, sve kako je to navedeno u dispozitivu tog rješenja.

Blagovremeno podnesenom tužbom tužilac osporava zakonitost donesenog akta zbog povrede odredaba upravnog postupka, nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužilac tvrdi da je prvostepena odluka o odbacivanju prijedloga Grada Banjaluka nepravilna, jer ne sadrži pravilne razloge, a pritom su zanemarene odredbe člana 38. i 39. ZOUP, s obzirom da tužilac nije učestvovao u upravnom postupku, koji je okončan utvrđivanjem prava vlasništva na nekretninama, koje su bile obuhvaćene postupkom privatizacije u korist „Naš dom“, o čemu je tužena dala pravilne razloge da se ne može i ne smije desiti da se odluči o upisanim pravima lica u javnim evidencijama, bez njihovog saznanja i učešća u postupku, a u tom postupku tužilac nije učestvovao. Tužena pravilno navodi i da su razlozi prvostepenog organa pogrešni, jer prijedlog za ponavljanje postupka nije podnesen od neovlaštenog lica, jer činjenice upisa ukazuju suprotno, zbog čega sve nije bilo ni osnova za odbacivanje prijedloga, jer tužilac nije bio upoznat sa sadržajem drugostepenog rješenja, kojim je okončan postupak utvrđivanja prava vlasništva. Kako je tužilac zatražio dostavljanje tog rješenja od tužene, dopisom broj: 19-050-1871/2012 od 23.11.2016. godine, o čemu je tužena sačinila zapisnik broj: 21.11/476-363/2012 od 02.12.2016. godine, pa kada je prijedlog podnesen 30.11.2016. godine, to nije bilo osnova da tužena zaključi da je prijedlog za ponavljanje postupka neblagovremen. Tužilac je morao biti uključen u predmetni upravni postupak, kao zainteresovano lice, imajući u vidu upise u zemljišnoj evidenciji, ali i presude i to Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj: 57 0 Ps 009394 07 Ps od 03.05.2011. godine, presudu Višeg privrednog suda u Banjaluci broj: 57 0 Ps 009394 11 Pž od 22.09.2011. godine i presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj: 57 0 Ps 009394 11 Rev od 01.11.2011. godine, a propustom da učestvuje u predmetnom postupku, povrijeđena su osnovna načela upravnog postupka i to člana 3., 5., 6., 7., 8. i 9. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 13/02, 87/07 i 50/10, u daljem tekstu: ZOUP). Suprotno utvrđenju prvostepenog organa, tužena zaključuje da su činjenice, koje je tužilac naveo u prijedlogu za ponavljanje postupka, bile poznate još u vrijeme kada se vodio predmetni upravni postupak, čije se ponavljanje traži. Tužilac te dokaze nije mogao upotrijebiti, jer mu nije data prilika i mogućnost da učestvuje u postupku, a prvostepeni organ je imao takvu obavezu, s obzirom na upise u zemljišnoj knjizi, a da je učestvovao, odluka prvostepenog organa o zahtjevu podnosioca bi bila drugačija. Naglašava da je u zemljišno-knjižnom ulošku broj: 6890 K.O. Banjaluka, u „B“ listu, nekretnina upisana kao društvena svojina, organ upravljanja Skupština opštine Banjaluka (pravni prednik tužioca), dok je u „C“ listu upisano pravo korišćenja, ali bez prava raspolaganja Centra za ekonomiku domaćinstva „Naš dom“ Banjaluka, pa se poziva i na presudu Osnovnog suda u Banjaluci, koja je donesena po tužbi tužioca, a protiv tuženog „Naš dom“ a.d. Banjaluka broj: PS-1169/1 od 16.10.2006. godine, kojom je tuženi obavezan da tužiocu preda u posjed predmetne nekretnine, slobodne od lica i stvari, koja presuda se bazira na obrazloženju da rješenje Direkcije za privatizaciju ne predstavlja osnov za sticanje prava vlasništva i da su nekretnine uknjižene kao društvena svojina, a kao organ upravljanja je upisana SO Banjaluka, kao pravni prednik tužioca i što ga nesporno legitimiše kao vlasnika. Tužilac negira da ga je u prethodnom upravnom postupku zastupalo Pravobranilaštvo RS, Sjedište zamjenika Banjaluka, jer je ono koristilo svojstvo stranke iz odredbe člana 8a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, pa je tužilac, u svim sličnim postupcima, morao svoja imovinska prava zastupati samostalno. Ne negira činjenicu da je sa Pravobranilaštvom vršio određenu korespondenciju, ali to istovremeno ne znači da njegova prava nisu povrijeđena, pa razlozi, koje je tužena navela, nisu razložni i osnovani, zbog čega predlaže da se osporeni akt poništi.

Na zahtjev Suda tužena je dostavila odgovor na tužbu, u kojem je navela da ostaje kod navoda, datih u obrazloženju osporenog akta, sa prijedlogom da se tužba odbije, sa obavještenjem Sudu da je upravni spis proslijeđen ovom sudu na broj: 11 0 U 020673 17 U, a u postupku po zahtjevu za zaštitu prava Grada.

Zainteresovano lice u ovom sporu, „Naš dom“ a.d. Banjaluka, zastupan po punomoćnicima Branislavu Kosiću i Sanjinu Kosiću, advokatima iz Banjaluke, u odgovoru na tužbu podržavaju razloge osporenog akta, sa tvrdnjom da je tužilac učestvovao u prethodnom postupku putem zakonskog zastupnika, tj. po Pravobranilaštvu Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banjaluka, a što potvrđuje prepiska između tužioca i Pravobranilaštva, pa je tako zakonskom zastupniku dostavljeno prvostepeno rješenje; da je protiv tog rješenja Grad Banjaluka izjavio žalbu, koja je odbijena drugostepenim rješenjem, koje je primilo Pravobranilaštvo 09.03.2016. godine, pa kako protiv tog rješenja nije pokrenut upravni spor, ono je postalo pravosnažno, a kada je prijedlog za ponavljanje postupka podnesen 30.11.2016. godine, onda je pravilno i odbačen, kao neblagovremen, shodno članu 237. stavu 1. ZOUP. Tvrdi da nisu ispunjeni ni uslovi iz člana 234. tačke 1. ZOUP, jer presude, na koje se tužilac pozvao, ne mogu uticati na postupak, koji je okončan, sa tvrdnjom da je tužilac ove dokaze imao na raspolaganju u postupku koji je vođen do donošenja rješenja o utvrđivanju prava vlasništva i da ne može imati karakter nove činjenice i novog dokaza, kako je tužena pravilno obrazložila. Posebno naglašava da je odnos između tužioca i Pravobranilaštva Republike Srpske interni odnos i da nema uticaja na odnose prema trećim licima i organima, pa ostali navodi tužbe nisu ni bitni, jer se radi o prekluzivnim rokovima. Još naglašava da tužilac nije bio ni ovlašćen za samostalno preuzimanje radnji u predmetnom upravnom postupku, pa predlaže da se tužba odbije.

Razmotrivši tužbu i osporeni akt, po odredbama člana 30. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 109/05 i 63/11, u daljem tekstu: ZUS), zatim odgovor tužene strane i zainteresovanog lica, kao i cjelokupne spise predmetne upravne stvari, ovaj sud je odlučio, kao u izreci presude, iz sljedećih razloga.

Predmet odlučivanja u upravnom postupku je prijedlog za ponavljanje postupka, koji je podnio Grad Banjaluka, po gradonačelniku, sa zahtjevom da se ponovi postupak, koji je vođen po zahtjevu „Naš dom“ a.d. iz Banjaluke za primjenu člana 8a. Zakona o dopuni Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, koji je okončan rješenjem Područne jedinice broj: 21.11/476-363/12 od 01.12.2015. godine i kojim je zainteresovano lice steklo pravo svojine po osnovu kupovine državnog kapitala na poslovnom objektu, upravnoj zgradi, površine 625,61 m2 i dvorišnom objektu, površine 91,76 m2, u Grčkoj ulici broj 4. u Banjaluci, koji su sagrađeni na zemljištu označenom kao k.č. br. 75/12, upisanoj u zk. ul. br. 6890 K.O. Banjaluka, površine 801 m2, odnosno po novom premjeru označena kao k.č. br. 3272, upisana u p.l. br. 23670 K.O. Banjaluka 7. Taj prijedlog je podnesen 30.11.2016. godine sa tvrdnjom da tužilac nije učestvovao u prethodnom postupku, a da je trebao, jer su predmetne nekretnine, u javnim evidencijama, upisane na ime pravnog prednika tužioca i to u vlasničkom „B“ listu, kao organ upravljanja je upisana Skupština opštine Banjaluka, dok je u teretnom „C“ listu upisan podnosilac zahtjeva, ali samo kao nosilac prava korišćenja, bez prava raspolaganja, stoga da se tužilac legitimiše kao vlasnik. Istovremeno je tužilac tvrdio da mu nikada nije dostavljeno ni prvostepeno, ali ni drugostepeno rješenje, koje je doneseno po žalbi Pravobranilaštva Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banjaluka, ali da mu ni Pravobranilaštvo, ni tužena nisu dostavili rješenje, tako da se poziva i na dopis tužene broj: 21.11/476-363/12 od 19.10.2016. godine, kojim obavještenjem je tužena obavijestila tužioca da je drugostepeno rješenje dostavljeno zakonskom zastupniku tužioca i to Pravobranilaštvu Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banjaluka. Tužilac je ponavljanje postupka tražio na osnovu člana 234. tačke 9. ZOUP, sa tvrdnjom da je trebao da učestvuje u svojstvu stranke u predmetnom postupku, zbog čega se pozvao na rok iz člana 237. stava 1. tačke 5. ZOUP od mjesec dana, u slučaju kad mu rješenje nije dostavljeno, zbog čega je smatrao da ima subjektivni rok, koji će početi teći tek od prijema rješenja.

U upravnom spisu se zatiče zahtjev tužioca od 06.10.2016. godine, koji je dostavljen prvostepenom organu 10.10.2016. godine, kojim je traženo dostavljanje drugostepenog rješenja, kojim je odlučeno o žalbi Pravobranilaštva Republike Srpske, izjavljenoj protiv rješenja prvostepenog organa broj: 21.11/476-363/12 od 01.12.2015. godine Područne jedinice Banjaluka.

U upravnom spisu se zatiče i Zapisnik Područne jedinice Banjaluka broj: 21.11/476-363/12 od 02.12.2016. godine, prema kojem je tužilac izvršio razgledanje spisa predmeta po zaposleniku Jeleni Vrkačević, diplomiranom pravniku, po ovlaštenju tužioca, u kom postupku je zatraženo kopiranje određene dokumentacije, kao i rješenja, kojim je okončan upravni postupak, a prema zapisniku od 28.12.2016. godine, predmetni upravni spis je kopiran i uručen ovlašteniku tužioca.

Odlučujući o tom prijedlogu prvostepeni organ je donio zaključak, kojim je odbacio prijedlog za ponavljanje postupka, pravosnažno okončan rješenjem prvostepenog organa broj: 21.11/476-363/12 od 01.12.2015. godine, uz obrazloženje da je to rješenje steklo svojstvo konačnosti na osnovurješenja tužene od 08.02.2016. godine, kojim je žalba odbijena, ali i pravosnažnosti, jer iz Uvjerenja Okružnog suda u Banjaluci broj: 011-0-Su-IV-16-000 077 od 13.04.2016. godine proističe da nije pokrenut upravni spor protiv rješenja tužene od 08.02.2016. godine; da su stranke u predmetnom postupku, a primjenom člana 8a. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 51/06, 1/07, 53/07, 41/08, 58/09, 79/11 i 28/13) Pravobranilaštvo Republike Srpske i podnosilac zahtjeva, kao preduzeće, koje je predalo program privatizacije i da su te stranke, u prethodnom postupku i učestvovale i da su njima uredno dostavljeni upravni akti, o čemu svjedoče dostavnice u spisu predmeta. Pozivajući se na odredbu člana 8a. stava 2. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, ali i na pravni stav, zauzet u odlukama ovog Suda broj: 11 0 U 015501 14 U od 29.10.2015. godine i broj: 11 0 U 017021 15 U od 12.04.2016. godine, prvostepeni organ je zaključio da tužilac ne može svojstvo stranke crpiti iz činjenica upisa u evidencije o nekretninama, ali da nije dostavio ni dokaze, koji bi bili od uticaja za primjenu člana 234. stava 9. ZOUP, ili na drugačije rješenje stvari, zbog čega je prijedlog odbacio, očigledno sa zaključkom da tužilac nije ovlašten za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka.

Protiv tog zaključka tužilac je izjavio žalbu, o kojoj je odlučila tužena osporenim aktom i istu odbila, saglašavajući se sa zaključkom prvostepenog organa u dispozitivu, ali ne i sa razlozima, smatrajući da je bilo pravilno odbaciti prijedlog, ali zbog neblagovremenosti. Takav zaključak tužena je izrazila stavom da je tužilac učestvovao u prethodnom postupku putem Pravobranilaštva Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banjaluka, kao zakonskog zastupnika, a o čemu da svjedoči korespondencija između tužioca i Pravobranilaštva, koja se nalazi u spisu, pa se pozvala na izjašnjenje tuženog i to Odsjeka za pravna pitanja i propise broj: 19-050-1871/3012 od 17.09.2015. godine, sa tvrdnjomda je rješenje tužene uručeno zakonskom zastupniku tužioca 03.12.2015. godine; da je žalbu izjavio tužilac i da je to upravo naznačeno da „Grad Banjaluka, putem zakonskog zastupnika, blagovremeno izjavljuje žalbu“, kako je to sve i navedeno u posljednjem stavu druge stranice osporenog akta, kao i da je ta žalba odbijena rješenjem tužene, koja je zakonskom zastupniku tužioca dostavljena 09.03.2016. godine. Na osnovu toga je tužena zaključila da je prijedlog, koji je podnesen 30.11.2016. godine neblagovremen i podnesen po isteku roka iz člana 237. stav 1. ZOUP.

Osporeni akt nije pravilan i zakonit, što tužilac, svojim tužbenim navodima, ozbiljno dovodi u pitanje.

U prvom redu, Sud ističe da je neosnovan prigovor zainteresovanog lica da tužilac nije ovlašten podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka, te izjaviti žalbu, kakav prijedlog je dat u odgovoru na tužbu, a iz razloga nepostojanja stranačke legitimacije na strani tužioca. Predmetni upravni postupak, koji je okončan pravosnažnim rješenjem, je trebalo provesti uz učešće i tužioca, kao zainteresovanog lica, jer je on upisan u zemljišnim knjigama. Članom 8a. Zakona nije isključena primjena relevantnih odredbi ZOUP, jer izuzetno, u postupku pored stranaka iz člana 8a. stav 3. Zakona, mogu učestvovati i zainteresovana lica, kao uzgredne stranke, ako ispunjavaju uslove iz člana 38. ZOUP, tj. da se radi o licima čija bi prava, ili pravni interes, u postupku koji se provodi po članu 8a. Zakona, mogao biti povrijeđen. U krug tih lica spadaju vlasnici, ili korisnici nepokretnosti na kojima se po članu 8a. Zakona utvrđuju prava, jer promjena prava objektivno uvijek može imati elemente koji su na štetu prava, ili pravnih interesa tih lica. Zbog toga se i u postupku u kojem se utvrđuju pravo vlasništva na objektu i površina zemljišta za redovnu upotrebu objekta po članu 8a. Zakona, svojstvo zainteresovanog lica priznaje i licu koje dokaže svoj vlasnički, ili korisnički pravni interes na nepokretnostima, koje su predmet postupka, jer je organ koji provodi postupak dužan da vodi računa i o upisanim pravima trećih lica, kao što je ovdje slučaj, a sve kakav je pravni stav zauzeo Vrhovni sud u presudi broj: 11 0 U 012530 15 Uvp od 17.08.2017. godine.    

Članom 8a. Zakona o dopunama Zakona je propisano da na osnovu evidencije o izvršenoj privatizaciji državnog kapitala u preduzećima po odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Sl. glasnik RS“, broj: 24/98, 62/02, 38/03 i 109/05) i odredbama Okvirnog Zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini („Sl. glasnik BiH“, broj: 14/98), Investiciono razvojna banka Republike Srpske a.d. Banjaluka po zahtjevu preduzeća izdaje uvjerenje u kojem se označavaju nepokretnosti onako kako su u početnom bilansu stanja (Programu privatizacije) označene i iskazane u imovini preduzeća koje je bilo predmet izvršene privatizacije. Shodno stavu 2. ovog člana na osnovu uvjerenja iz stava 1. ovog člana, zemljišno-knjižne, katastarske dokumentacije i izvoda iz sudskog registra o osnivanju preduzeća, a po zahtjevu preduzeća, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslovne sprovodi postupak i, nakon izvršenog uviđaja i izjašnjenja od strane lica geodetske struke u pogledu identifikacije zemljišta ispod objekta i zemljišta koje je neophodno za redovnu upotrebu objekta, a po potrebi i izjašnjenja vještaka druge struke, donosi rješenje kojim se odlučuje o pravu svojine podnosioca zahtjeva na objektu koji je bio predmet privatizacije i na zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu objekta.

Na osnovu te odredbe doneseno je rješenje Područne jedinice Banjaluka broj: 21.11/476-363/12 od 01.12.2015. godine, kojim je utvrđeno da je zainteresovano lice steklo pravo svojine kupovinom državnog kapitala u ODP „Naš dom“ Banjaluka, sa označenjem poslovnog objekta, površinom, dvorišnog objekta, sa identifikacijom zemljišta po starom i novom premjeru i na parceli, koja služi za redovnu upotrebu, sve kako je to navedeno u tački 1. dispozitiva tog rješenja. U tom postupku evidentno nije učestvovao tužilac, niti je Pravobranilac zastupao njegove interese, a sve kako to proističe iz dopisa Pravobranilaštva Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banjaluka broj: U-2445/16 od 01.11.2016. godine, upućenog tužiocu, u formi obavještenja. U njemu se Pravobranilac izjasnio, aktom broj: JP 293/14 od 10.07.2014. godine sa, kako navodi „eksplicitnim i jasnim uputama“ da se nikakva pismena, dokumentacija, dokazi, ili predmeti ne dostavaljaju Gradu Banjaluka na izjašnjenje, upravo radi izbjegavanja bilo kakvog odugovlačenja i okončanja predmetnih postupaka, sa tvrdnjom da ne postoje elementi za izjavljivanje žalbe, jer da se žalbom ne mogu izdejsvovati nikakve drugačije i pravno relevantne činjenice, te da je tužilac imao priliku i šansu da se uključi u sam tok postupka i štiti svoje interese, a da se Pravobranilaštvo u tom postupku pojavljuje isključivo kao zastupnik države i državnih interesa. Ta obavijest je uložena u upravni spis, i dostavljena tuženoj, putem prvostepenog organa dana 03.11.2016. godine, te bez obzira što je Pravobranilaštvo izjavilo žalbu protiv rješenja, kojim je zainteresovanom licu utvrđeno pravo vlasništva, istovremeno se izjasnilo i da ne zastupa interese tužioca, o čemu su upravni organi morali voditi računa u postupku koji je prethodio u donošenju konačnog, odnosno pravosnažnog rješenja.

Kod takvog stanja stvari tužilac je imao ovlašćenje podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka, suprotno zaključku prvostepenog organa, a i tužene, ali i navodima zainteresovanog lica, datih u odgovoru na tužbu. Ovo iz razloga što se Pravobranilaštvo Republike Srpske pravilno izjašnjavalo u postupku utvrđivanja prava vlasništva, kao zastupnik države i državnog interesa, naspram interesa tužioca, kao upisanog lica u zemljišnu knjigu, pa se u konkretnom slučaju i nije mogao pojaviti kao zakonski zastupnik tužioca i evidentno nije štitio njegove interese, u prilog čemu govori i činjenica da tužioca nije obavještavao o ishodu postupka, niti mu je dostavio konačno rješenje, zbog čega je tužilac i insistirao na njegovom dostavljanju. Činjenica je i da tužilac nije zaprimio konačno rješenje, kojim je odbijena žalba Pravobranilaštva Republike Srpske ni u momentu podnošenja prijedloga za ponavljanje postupka, te ta činjenica nije sporna ni za tuženu. Ali tužena zaključuje u osporenom aktu da je neblagovremeno podnesen prijedlog, s obzirom da je tužioca zastupalo Pravobranilaštvo Republike Srpske, nasuprot stanju spisa, odnosno obavještenju Pravobranilaštva Republike Srpske broj: U-2445/16 od 01.11.2016. godine, u kome Pravobranilaštvo izričito navodi da ne zastupa tužioca, što tuženoj nije moglo ostati nepoznato.

Kada je evidentno da tužilac nije učestvovao u postupku, koji je prethodio donošenju rješenja o utvrđivanju prava vlasništva zainteresovanom licu, a upisan je sa određenim pravima u zemljišnu knjigu, što mu daje status zainteresovanog lica, zato nije bilo osnova da prvostepeni organ donese zaključak o odbacivanju prijedloga, kao izjavljenog od neovlaštenog lica, niti tuženoj da zaključi da je taj prijedlog neblagovremen samo iz činjenice da je to rješenje dostavljeno Pravobranilaštvu i da je Pravobranilaštvo Republike Srpske izjavilo žalbu, za koje tvrdi da je zakonski zastupnik tužioca, te da to isto Pravobranilaštvo nije pokretalo upravni spor protiv konačnog rješenja, kojim je žalba odbijena, pa je rješenje PJ Banjaluka od 01.12.2015. godine postalo i pravosnažno. Za pravilnu odluku o podnesenom prijedlogu za ponavljanje postupka bilo je bitno utvrditi svojstvo tužioca u odnosu na okončani upravni postupak, ali je prvostepeni organ pogrešno utvrdio te činjenice. Za razliku od prvostepenog organa, za tuženu te činjenice nisu sporne, ali je pogrešno zaključila da je tužioca, u tom postupku zastupalo Pravobranilaštvo Republike Srpske, kao njegov zakonski zastupnik, a što je suprotno stanju spisa. Zbog navedenog je tužena pogrešno računala subjektivni rok za podnošenje prijedloga, shodno članu 237. stava 1. ZOUP, a bila je u obavezi da računa rok shodno članu 237. tačke 5. i stava 2. ZOUP, jer je tužilac prijedlog zasnovao na okolnosti predviđenoj članom 234. tačka 9. ZOUP. Evidentno je i to da je tužilac konačno rješenje primio nakon podnošenja prijedloga za ponavljanje postupka, pa je konačni zaključak tužene pogrešan. Dakle, u slučaju da Pravobranilaštvo po zakonu zastupa Republiku Srpsku, a kako se i izjasnio u postupku primjene člana 8a. Zakona o privatizaciji, to su interesi Grada Banjaluka, koje je upisano u zemljišnoj knjizi u suprotnosti, ali je Pravobranilac trebao pozvati tužioca i uputiti ga na prava da učestvuje u postupku, odnosno da izvršni organ tužioca ovlasti lice, koje će ga zastupati u postupku, sve kako je to propisano članom 20. Zakona o Pravobranilaštvu Republike Srpske, jer kada je u postupku jedna stranka Republika Srpska, Pravobranilaštvo uvijek zastupa Republiku Srpsku. Eventualne nepravilnosti u pogledu zastupanja tužioca u upravnom postupku su otklonjive povrede postupka, o čemu prvostepeni organ nije vodio računa, s obzirom da je smatrao da tužilac nije ovlaštena stranka za podnošenje prijedloga, dok se tužena u tom pravcu nije izjašnjavala, a o čemu će svakako povesti računa u postupku donošenja novog akta.

Kako je tužbu u ovom sporu tužilac podnio po Pravobranilaštvu Republike Srpske Sjedište zamjenika Banjaluka, time su ostvareni procesni uslovi za uredno zastupanje tužioca u upravnom sporu, shodno članu 1. Zakona o Pravobranilaštvu Republike Srpske, ali i članu 2. stavu 3. ZUS, jer nadležni Pravobranilac može i samostalno podnijeti tužbu ako je upravnim aktom povrijeđen zakon na štetu, između ostalog Grada, kojeg po zakonu zastupa.

 Zbog svega navedenog ostvarili su se osnovi iz člana 10. tačke 2. i 4. ZUS, zbog čega je tužba uvažena i osporeni akt poništen, na osnovu ovlašćenja iz člana 31. stav 1. i 2. istog propisa, dok za prigovore tužene i zainteresovanog lica ukazali neosnovanim.

U smislu člana 50. ZUS, tuženi organ je u obavezi odmah, a najkasnije u roku od 30 dana, od dana dostavljanja ove presude, da donese novi upravni akt, uvažavajući pravno shvatanje i primjedbe Suda u pogledu postupka.

Zapisničar Glamočić Đurđija

S u d i j a Bošnjak Glizijan Ljiljana