Član 69 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu Republike
Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 29/94, 23/98 i 97/04)
Zakoni, drugi
propisi i opšti akti koji na osnovu odluke suda prestaju da važe ne mogu se
primjenjivati na odnose koji su nastali prije objavljivanja odluke suda, ako do
toga dana nisu pravosnažno riješeni, slijedom čega proizilazi da iako je
tužilac podnio zahtjev u vrijeme kada je odredba člana 140 Zakona o penzijskom
i invalidskom osiguranju bila na snazi, ta odredba se u konkretnoj upravnoj
stvari ne može primijeniti, obzirom da postupak po zahtjevu tužioca nije
pravosnažno riješen prije donošenja odluke Ustavnog suda Republike Srpske,
kojom je utvrđeno da pomenuta odredba Zakona o penzijskom i invalidskom
osiguranju nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.
Iz obrazloženja
Osporenim aktom odbija se žalba tužioca
izjavljena protiv rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike
Srpske, Filijala B.L. br. 1025069953 od 14.02.2008.godine, kojim se u stavu 1
dispozitiva tužiocu priznaje pravo na starosnu penziju počev od
29.07.2005.godine u iznosu od 163,43 KM, a u stavu 2 dispozitiva odbija zahtjev
tužioca za priznavanje prava na starosnu penziju za period od 02.03.2004.godine
do 28.07.2005.godine.
Tužilac u tužbi ističe da mu je
rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Z. br.
0662190 od 07.05.2008. godine priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije
u iznosu od 263,70 kuna mjesečno, počev od 01.11.2003.godine, koju je ostvario
za penzijski staž od 6 godina i 8 dana, a da prvostepeni organ, Filijala B.L.
donosi rješenje koje sadrži niz nezakonitosti koje se ogledaju u tome da mu
nije priznat staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem a koji je
ostvario kao zaposlenik u preduzeću “R.” B.L., zatim da mu nije priznat
“privatni staž”, iako je uplaćivao doprinose preko Opštine B.L., koje je
prestao da uplaćuje 1991.godine, jer je od 1991. do 1995. godine bio učesnik u
ratu, ali da mu to učešće nije priznato (zbog čega još uvijek vodi spor protiv
Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske). Nadalje,
smatra da prvostepeni organ u svom rješenju na nezakonit način prilikom
obračuna penzije uzima prosjek plata i osnovica iz 2004.godine, iako je on
prestao sa radom 1991.godine. Pored navedenog ističe i da ima 70 godina, da je
u teškoj materijalnoj situaciji te da je više puta bezuspješno pokušao da
ostvari svoja prava koja mu po zakonu pripadaju, pa predlaže da mu sud ta prava
prizna, s tim da nije stavio određen prijedlog u odnosu na osporeni akt.
Sud je razmatrajući tužbu i osporeni akt po
odredbama člana 30 Zakona o upravnim sporovima, („Službeni glasnik Republike
Srpske“ br. 109/05-u daljem tekstu: ZUS), zatim odgovor tužene strane i
cjelokupne spise predmetne upravne stvari, tužbu uvažio i poništio osporeni akt
iz sljedećih razloga:
Prvostepenim rješenjem, koje sa osporenim
aktom čini pravno jedinstvo, u stavu 1
dispozitiva tužiocu se priznaje pravo na starosnu penziju počev od
29.07.2005.godine u iznosu od 163,43 KM, a u stavu 2 dispozitiva odbija zahtjev
tužioca za priznavanje prava na starosnu penziju za period od 02.03.2004. godine
do 28.07.2005. godine. Iz obrazloženja tog rješenja proizilazi da su ispunjeni
uslovi da se tužiocu prizna pravo na starosnu penziju shodno odredbama člana
233 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju-prečišćen tekst (“Službeni
glasnik Republike Srpske” broj 106/05 i 20/07-u daljem tekstu Zakon o PIO-prečišćen
tekst), bez izmjena i dopuna tog zakona objavljenih u “Službenom glasniku
Republike Srpske” broj 33/08, pa je penzijski osnov utvrđen shodno odredbi člana
77 do 87 Zakona o PIO-prečišćen tekst i isti predstavlja prosječan iznos neto
plata tužioca za period počev od 1970. godine do dana ostvarivanja prava,
doveden na nivo plata u 2004. godini kao godini koja prethodi godini u kojoj je
tužilac stekao pravo na penziju i iznosi 340,48 KM, pa prema ukupnom penzijskom
stažu od 22 godine 3 mjeseca i 9 dana penzija je određena u visini od 48 % od
penzijskog osnova i iznosi 163,43 KM. Za odluku u stavu 2 dispozitiva tog
rješenja dato je obrazloženje da je neosnovan zahtjev tužioca za priznavanje
prava na starosnu penziju u periodu od 02.03.2004. do 29.07.2005. godine jer je
u vrijeme podnošenja zahtjeva tužioca bila na snazi odredba člana 140 Zakona o
penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj
32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02 i 110/03), pa kako je dana
29.07.2005.godine stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o
penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj
67/05), kojim je ta odredba brisana, to je tužiocu i priznato pravo na starosnu
penziju počev od 29.07.2005.godine.
U
predmetnoj upravnoj stvari nesporno je da je u vrijeme podnošenja zahtjeva
tužioca tj. 01.04.2004.godine na snazi bila odredba člana 140 stav 1 Zakona o
penzijskom i invalidskom osiguranju, kojom je bilo propisano da prava iz
penzijskog i invalidskog osiguranja osiguraniku koji je sam obveznik plaćanja
doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i koji nije izmirio obaveze po
osnovu doprinosa, pripadaju od prvog narednog dana poslije uplate svih
doprinosa i izmirenja drugih obaveza koje su nastale zbog neplaćanja doprinosa
za penzijsko i invalidsko osiguranje.
Međutim, odlukom Ustavnog suda Republike
Srpske broj U-103/02 od 27.02.2006.godine, objavljenoj u “Službenom glasniku
Republike Srpske” broj 26/06, utvrđeno je da član 140 Zakona o penzijskom i invalidskom
osiguranju, u vrijeme važenja nije bio u saglasnosti sa Ustavom Republike
Srpske. Kod takve situacije, prvostepeni, a i tuženi organ, nisu mogli odbiti
zahtjev tužioca za priznavanje prava na starosnu penziju za period od 02.03.2004.godine
do 28.07.2005.godine pozivajući se na odredbe člana 140 Zakona o penzijskom i
invalidskom osiguranju, obrazlažući da je ista važila u vrijeme podnošenja
zahtjeva tužioca. Ovo iz razloga što je odredbom člana 69 stav 1 Zakona o
Ustavnom sudu Republike Srpske-prečišćen tekst (“Službeni glasnik Republike
Srpske” broj 54/05) propisano da zakoni, drugi propisi i opšti akti koji na
osnovu odluke suda prestaju da važe i ne mogu se primjenjivati na odnose koji
su nastali prije objavljivanja odluke suda, ako do toga dana nisu pravosnažno
riješeni, slijedom čega proizilazi da, bez obzira što je tužilac podnio zahtjev
u vrijeme kada je pomenuta odredba člana 140 Zakona o penzijskom i invalidskom
osiguranju bila na snazi, ta odredba se ne može primijeniti u konkretnoj
upravnoj stvari, obzirom da postupak po zahtjevu tužioca i nije pravosnažno
riješen prije donošenja pomenute odluke Ustavnog suda Republike Srpske.
Iz navedenog proizilazi da je prilikom
donošenja osporenog akta tuženi organ pogrešno primjenio materijalno pravo, pa
je ostvaren razlog iz člana 10 tačka 2 ZUS-a pa se tužba tužioca uvažava i
osporeni akt poništava, a na osnovu odredbe člana 31 stav 1 i 2 ZUS-a.
(Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj: 11 0
U 000 366 08 U od 24.10.2008. godine)