Član 19., 20., 21. i
22. stav 2. Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske broj
112/06 i 37/07)
Rješenje o dozvoli vršenja pripremnih radnji za
eksproprijaciju, faktički predstavlja privremeno ograničenje prava svojine na nekretninama,
uz odgovarajuću naknadu ukoliko dođe do oštećenja prilikom vršenja pripremnih radnji,
a vlasnici nekretnina, na kojima se i vrše pripremne radnje, svoje prigovore u vezi
zaštite svojih prava mogu isticati tek u postupku eksproprijacije, ukoliko taj postupak
uslijedi, za što je prethodno i potrebno da dođe do usvajanja opšteg interesa u skladu sa Zakonom o
eksproprijaciji.
Iz obrazloženja
Osporenim aktom tužene Republičke uprave za geodetske
i imovinsko- pravne poslove Republike Srpske-Banjaluka se odbijaju žalbe tužilaca
izjavljene protiv rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove
Republike Srpske - Područne jedinice Banjaluka (u daljem tekstu: Područna jedinica
Banjaluka). Tim prvostepenim rješenjem se, u tački 1. dispozitiva dozvoljava vršenje
pripremnih radnji Pravobranilaštvu Republike Srpske- Sjedište zamjenika Banjaluka,
i to geodetsko premjeravanje i formiranje parcela taksativno označenih u dispozitivu
tog rješenja. U tački 2. dispozitiva se navodi da se pomenute pripremne radnje imaju
izvršiti u roku od 30 dana od dostavljanja tog rješenja, a u tački 3. dispozitiva
da će se nakon pravosnažnosti tog rješenja provesti postupak za određivanje naknade,
u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji, te u tački 4. dispozitiva da žalba
ne odgađa izvršenje rješenja.
Blagovremeno podnešenom
tužbom tužioci pobijaju zakonitost osporenog akta, zbog nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja a
i nepravilne primjene materijalnog prava, kako to proizilazi iz sadržaja tužbe.
Ističu da su oni kao izbjegla lica, vlasnici parcela koje su kupili prije par godina,
za koje su i utvrđeni prilazni putevi, tako da nikakve izmjene parcela a ni prilaznih
puteva nisu nužne, što bi njima samo prouzrokovalo štetu, jer uopšte nije u pitanju
državna ili opštinska zemlja odnosno građevinsko zemljište već je u pitanju njihovo
privatno vlasništvo. Dalje navode da ako se promjene žele vršiti u korist drugih
lica, da ni za to nema nikakve potrebe, jer sve susjedne parcele imaju adekvatan
izlaz na put, a što je i regulisano kupovinom parcela i naseljavanjem, a novi put
u svrhu čije izgradnje se žele eksproprisati njihove parcele je u interesu njihovih
susjeda. Takođe navode da se ne radi o izgradnji čitave saobraćajnice, jer to i
nije izvodljivo zbog novoizgrađenih objekata, već se radi isključivo o pokušaju
pomenuta dva susjeda da obezbijede novi prilaz odnosno novi put do svojih kuća iako
imaju potpuno opremljen put koji su do sada koristili, što znači da se radi o pojedinačnim
interesima, tj. interesima malog značaja koji se žele nametnuti kao opšti interes,
tako da se dozvola za vršenje pripremnih radnji traži isključivo u korist dva stambena
objekta pomenutih lica, a ne radi izgradnje čitave saobraćajnice kako je to ucrtano u starom regulacionom planu. Dodaju da
je novi regulacioni plan u fazi donošenja, a da stari plan na osnovu kojeg je data
dozvola za vršenje pripremnih radnji i nema nikakve svrhe, budući da je nakon stupanja
na snagu tog regulacionog plana došlo do njegovog narušavanja, jer su protivno planu
izgrađeni mnogi stambeni objekti na samoj trasi planiranog puta, tako da plan faktički
i nije moguće sprovesti u djelo. Pored navedenog ističu da osporeni akt i nije
(kako navode) u skladu sa odredbama člana 44, 45. i 46. Zakona o građevinskom zemljištu
kojima se raniji zakonski propisi zamjenjuju budući da su ti novi zakonski propisi
u njihovu korist. Zbog svega navedenog smatraju da se osporeni akt zasniva na pogrešno
i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je i rješenje kojim se dozvoljava
vršenje pripremnih radnji preuranjeno, iz razloga što je u postupku donošenje novog
regulacionog plana za njihovo naselje, pri čemu su i uvjereni da će novi regulacioni
plan prihvatiti sadašnje stanje stvari bez bilo kakvih radikalnih izmjena na njihovu
štetu.
Sud je razmatrajući tužbu i osporeni
akt po odredbama člana 30. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik
Republike Srpske", broj 109/05), zatim odgovor tužene, kao i cjelokupne spise predmetne upravne stvari, tužbu
odbio kao neosnovanu iz sljedećih razloga:
Postupajući
po zahtjevu od 05.07.2007. godine Pravobranilaštva Republike Srpske-Sjedište zamjenika
Banjaluka koje je zatražilo donošenje rješenja o dozvoli vršenja pripremnih radnji-geodetsko
cijepanje, premjeravanje i formiranje parcele prema urbanističkim uslovima verifikovanim
od strane Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banjaluke dana 25.01.2007. godine,
Područna jedinica Banjaluka, u smislu člana 19. stav 1. i 2. Zakona o eksproprijaciji
donijela rješenje, kojim se dozvoljava vršenje pomenutih pripremnih radnji na zemljištu, opisanom (kao što je to već navedeno) u tački
1. dispozitiva tog rješenja. U obrazloženju tog rješenja je navedeno da je rješenjem
Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banjaluka od 19.02.2007. godine (koje je
priloženo uz zahtjev) data urbanistička saglasnost za izgradnju prisutne saobraćajnice-ogranak
Ulice K.A.K., prema važećem regulacionom planu, na zemljištu označenom kao k.č.
broj hh ..., s tim da su urbanističko tehničkim uslovima, verifikovanim od Odjeljenja
za prostorno uređenje Grada Banjaluka od 25.01.2007. godine, dati elementi za formiranje
građevinske parcele, pa kako je Preduzeće "G.." Banjaluka dostavilo podnesak
iz kojeg je vidljivo da su radnici tog preduzeća pokušali formiranje građevinske
parcele, ali da to nisu dozvolili neki od vlasnika naprijed pomenutih parcela, pri
čemu isti i nisu htjeli dati potpise o neslaganju sa cijepanjem a nisu ni dozvolili
ulazak u posjed, zbog čega je i odlučeno kao u dispozitivu tog rješenja.
Odlučujući
po žalbama tužilaca u ovom upravnom sporu, u kojima je i navedeno u osnovi identično
kao i u predmetnoj tužbi (s tim da se kao tužilac pojavljuje i M.M. po čijem interesu
je takođe rješavano prvostepenim rješenjem), tužena je osporenim aktom odbila žalbe
kao neosnovane, prihvatajući činjenično i pravno utvrđenje iz prvostepenog rješenja
Područne jedinice Banjaluka. U obrazloženju osporenog akta je navedeno da kako je
predlagač učinio vjerovatnim da su mu takve radnje potrebne, to je u skladu sa članom
19. stav 1. i 2. Zakona o eksproprijaciji pravilno u prvostepenom rješenju odlučeno
da se dozvoljava vršenje pomenutih pripremnih radnji, a da na drugačije odlučivanje
ne može uticati ni to što žalioci osporavaju postojanje pristupne saobraćajnice,
odnosno potrebu izgradnje buduće saobraćajnice, koja pitanja i nisu predmet odlučivanja
u postupku vršenja pripremnih radnji, jer vršenje pripremnih radnji na potrebnim
nepokretnostima predstavlja samo privremeno ograničenje prava svojine uz naknadu,
tako da će vlasnici nepokretnosti na kojima se dozvoljava vršenje pripremnih radnji
svoje prigovore u vezi zaštite svojih prava moći isticati tek u postupku eksproprijacije,
ukoliko uslijedi taj postupak nakon usvajanja opšteg interesa.
Naime,
odredbom člana 19. Zakona o eksproprijaciji je propisano da pravno lice koje namjerava predložiti eksproprijaciju može zahtijevati
da mu se radi izrade investicionih elaborata, podnošenja prijedloga za utvrđenje
opšteg interesa ili podnošenja prijedloga za eksproprijaciju, dozvoli da na određenoj
nepokretnosti izvrši potrebne pripremne radnje, kao što je ispitivanje stabilnosti
tla, premjeravanje zemljišta i drugo, a odredbom člana 20. istog zakona je propisano
da u prijedlogu za dozvolu izvršenja pripremnih radnji mora se naznačiti svrha radi
koje se namjerava predložiti eksproprijacija nepokretnosti na kojoj će se vršiti
pripremne radnje, vlasnik te nepokretnosti, priroda, obim i svrha radnje, kao i
vrijeme njihovog trajanja (stav 1.), a o prijedlogu za dozvolu vršenja pripremnih
radnji rješava organ uprave za imovinsko-pravne poslove (stav 2). Odredbom člana
21. istog zakona je propisano da ako podnosilac prijedloga za dozvolu vršenja pripremnih
radnji učini vjerovatnim da su takve radnje potrebne u svrhu eksproprijacije, organ
za imovinsko pravne poslove dozvoliće takve pripremne radnje (stav 1.), s tim da
će se prilikom donošenja rješenja o dozvoli vršenja pripremnih radnji organ uprave
za imovinsko pravne poslove brinuti o tome da se te radnje ne vrše u vrijeme nepodesno
za vlasnika nepokretnosti, s obzirom na kulturu zemljišta i svrhu za koju se nepokretnost
koristi (stav 2.), a u rješenju o dozvoli vršenja pripremnih radnji se moraju, pored
ostalog, navesti pripremne radnje koje predlagač može vršiti, kao i rok do kada
ih treba izvršiti (stav 3.), a rješenjem se ne može dozvoliti vršenje građevinskih
i drugih sličnih radova (stav 4.), a žalba izjavljena protiv rješenja o dozvoli
vršenja pripremnih radnji ne odgađa njegovo izvršenje (stav 5.). Takođe je odredbom
člana 22. istog zakona propisano da je predlagač
u čiju je korist dozvoljeno vršenje pripremnih radnji, dužan da plati naknadu vlasniku
nepokretnosti na koju su dozvoljene takve radnje (stav 1.), s tim da se odredbe
tog zakona o naknadi za privremeno zauzimanje i o postuku za određivanje visine
naknade iz stava 1. tog člana, primjenjuju u slučaju dozvole vršenja pripremnih
radnji.
S
obzirom na sve navedeno, nesporno je da je podnosilac prijedloga za vršenje pripremnih
radnji naznačio svrhu radi koje se namjerava predložiti eksproprijacija nepokretnosti
na kojima će se vršiti pripremne radnje, a i podatke o tim nepokretnostima odnosno
njihovim vlasnicima, kao i prirodu, obim i svrhu radnje, te i vrijeme trajanja,
a takođe je nesporno da je rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banjaluka
od 19.12.2007. godine data urbanistička saglasnost za izgradnju pomenute pristupne
saobraćajnice, a po UT uslovima verifikovanim od strane Odjeljenja za prostorno
uređenje Grada Banjaluka dana 25.01.2007. godine, te da pomenuta lica nisu dozvolila
Preduzeću "G..." Banjaluka da izvrši formiranje građevinske parcele ni
dozvolili ulazak u posjed. Kako je predlagač i učinio vjerovatnim da su mu takve
radnje potrebne, to je Područna jedinica Banjaluka pravilno i donijela rješenje
kojim se dozvoljava vršenje pomenutih pripremnih radnji, a što je tuženi pravilno
i osnažio osporenim aktom. Budući da rješenje o dozvoli vršenja pripremnih radnji
za eksproprijaciju, faktički samo predstavlja privremeno ograničenje prava svojine
na nekretninama, uz odgovarajuću naknadu ukoliko dođe do oštećenja prilikom vršenja
pripremnih radnji, to će vlasnici predmetnih nekretnina, na kojima se i vrše pripremne
radnje, svoje prigovore u vezi zaštite svojih prava moći isticati tek u postupku
eksproprijacije, ukoliko taj postupak uslijedi, za što je prethodno i potrebno da
dođe do usvajanja opšteg interesa, a sve
u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji, o čemu su u prvostepenom rješenju
a i osporenom aktu i dati dovoljno jasni i argumentovani razlozi, koje u svemu prihvata
i ovaj sud.
Stoga
su i prigovori tužilaca, istaknuti u predmetnoj tužbi,
a kojima se oni protive vršenju pripremnih radnji, bez uticaja
na rješavanje ovog upravnog spora, jer su ti prigovori usmjereni protiv eventualne
buduće eksproprijacije, a zbog čega su i preuranjeni, jer se mogu isticati tek u
postupku eksproprijacije ukoliko do nje dođe. Takođe na drugačije rješavanje predmetnog
upravnog spora ne mogu uticati ni navodi tužilaca da su oni, u smislu odredbi člana
44. 45. i 46. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj
112/06), stupanjem na snagu tog zakona stekli pravo vlasništva na predmetnim parcelama,
na kojima je (pojedinim) u zemljišnim knjigama upisano da se radi o društvenoj svojini
sa pravom korišćenja u korist fizičkih lica, jer je po predmetnom zahtjevu odlučivano
o dozvoli vršenja pripremnih radnji za eksproprijaciju, pa tako da na to ne utiče
ni to što su nekretnine u vlasništvu tužilaca.
Imajući
u vidu sve navedeno, a budući da sud u smislu člana 29. stav 1. ZUS-a zakonitost
osporenog akta ispituje na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku, pa kako
u postupku donošenja osporenog akta i nije ostvaren nijedan od razloga iz člana
10. ZUS-a za poništavanje osporenog akta, tužba tužilaca se ukazuje bez osnova,
pa je stoga i valjalo odbiti, a na osnovu ovlašćenja iz člana 31. stav 1. i 2. istog
zakona.