- Čl. 232. st. 2. i čl. 233. st. 1. Porodičnog
zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 54/02)
Dužnost roditelja da doprinosi
izdržavanju punoljetnog djeteta koje se nalazi na redovnom školovanju nije
identična obavezi roditelja kod izdržavanja maloljetne djece, jer roditelji
doprinose izdržavanju punoljetnog djeteta prema svojim mogućnostima.
Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja da se ukine njegova
obaveza da doprinosi izdržavanju tuženog, a koja obaveza je utvrđena presudom
prvostepenog suda broj: P - 775/90 od 25.07.1990. godine.
Prema činjeničnom utvrđenju
prvostepenog suda pravosnažnom presudom Osnovnog suda u P. broj: P – 775/90 od
25.07.1990. godine tuženi je obavezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje
tuženog plaća mjesečni iznos od 30% od LD kojeg je ostvarivao kod ŽTO B. RJ
Stanica P..
Nadalje, prvostepeni sud utvrđuje da
su se, u odnosu na period kada je utvrđena navedena obaveza izdržavanja,
promijenile prilike kako tužitelja, tako i tuženog. Tako je tužitelj u
međuvremenu penzionisan i ostvaruje mjesečnu penziju u iznosu od 273 KM, a ima
obustava u iznosu od 103,10 KM na ime izdržavanja tuženog, isti je obolio od
šećerne bolesti usljed čega je pod redovnom terapijom i mora da pazi na
ishranu, te usljed čega je nesposoban za teže fizičke poslove. Isti živi u kući
koja nije dovršena, napravljen je samo podrum do prve ploče, bez kupatila i WC,
te nema materijalnih sredstava da kuću dovrši, dok je u vrijeme ranijeg
presuđenja bio zaposlen i živio je u kući svoje majke.
S druge strane i prilike tuženog kao
primaoca izdržavanja su se promijenile, isti je u vrijeme ranijeg presuđenja
maloljetan u dobi od 7 godina, a u međuvremenu je postao punoljetan dana
17.03.2001. godine, školske 2003/04 godine je upisan kao redovan student Tehnološkog
fakulteta u B., na kojem fakultetu je sada apsolvent, dana 17.03.2009. godine
isti navršava 26 godina, ostvario je pravo na dvije stipendije u ukupnom iznosu
od 300,00 KM, od kojih sada prima samo stipendiju od 200,00 KM, živi sa majkom
koja je zaposlena i ostvaruje primanja od oko 375,00 KM mjesečno, tuženi i
njegova majka nemaju drugu imovinu osim stana u kojem stanuju, mjesečno na ime
režija za stan plaćaju iznos od 139,00 KM, bez troškova za grijanje u zimskom
periodu, a tuženi za vrijeme raspusta ostvaruje dodatne prihode obavljajući
pomoćne poslove na postavljanju parketa i laminata.
Kod navedenog činjeničnog osnova,
cijeneći da su roditelji u obavezi da se staraju o daljem školovanju djeteta
nakon punoljetstva samo u mjeru u kojoj im to po redovnom toku stvari
dozvoljavaju njihove mogućnosti pri čemu nisu dužni da se odriču svog vlastitog
materijalnog egzistencijalnog minimuma, niti da ulažu povećane napore za
pribavljanje materijalnih sredstava kao kada je u pitanju izdržavanje maloljetne
djece, sa pozivom na odredbe čl. 232., 233., 253. i 254. Porodičnog zakona
(„Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 54/02), prvostepeni sud pobijanom
presudom sudi tako što usvaja tužbeni zahtjev tužitelja.
Žalbenim navodima tuženi ne spori
činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, ali smatra da je tužitelj još
uvijek u obavezi da doprinosi njegovom izdržavanju, jer se kao punoljetna osoba
nalazi na redovnom školovanju.
Prema odredbi čl. 233. st. 1.
Porodičnog zakona, ukoliko se djeca nalaze na redovnom školovanju, roditelji su
dužni da im prema svojim mogućnostima obezbjede izdržavanje i nakon
punoljetstva, a najdalje do navršene 26. godine života, osim ako redovno
školovanje nije u tom vremenu završeno iz opravdanih razloga, pa proizilazi da
bi u konkretnom slučaju utvrđena obaveza tužitelja da doprinosi izdržavanju
tuženog mogla egzistirati do 17.03.2009. godine. Saglasno odredbi čl. 263. st.
1. Porodičnog zakona zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili
ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile
okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda.
Prema činjeničnom utvrđenju
prvostepenog suda u konkretnom slučaju okolnosti koje su od uticaja na obavezu
izdržavanja u odnosu na period ranijeg presuđenja su se do te mjere promjenile
da opravdavaju ne sniženje utvrđene obaveze izdržavanja, već njeno ukidanje.
Navedeno imajući u vidu da prema odredbama čl. 232. st. 2. i čl. 233. st. 1.
Porodičnog zakona dužnost izdržavanja punoljetnog djeteta radi školovanja nije
izjednačena sa dužnošću roditelja da izdržavaju svoju maloljetnu djecu. Naime,
u izvršenju obaveze izdržavanja maloljetne djece roditelji moraju iskoristiti
„sve svoje mogućnosti“ tj. doprinositi izdržavanju i na uštrb svog nužnog
izdržavanja. Međutim, kada su roditelji materijalno neobezbjeđeni tako da bi
daljim izdržavanjem punoljetnog djeteta zbog školovanja bila dovedena u pitanje
njihova egzistencija, ne nastaje obaveza izdržavanja, odnosno roditelji
doprinose izdržavanju punoljetnog djeteta „prema svojim mogućnostima“.
Kod navedenog, te s obzirom na
činjenično utvrđenje prvostepenog suda prema kojem bi daljim plaćanjem
izdržavanja tuženog tužitelj morao da se odriče vlastitog materijalnog
egzistencijalnog minimuma, a imajući u vidu da tuženi prima mjesečnu stipendiju
koja je viša od penzije koja preostane njegovom ocu nakon odbitka na ime
izdržavanja tuženog i da živi u boljim stambenim uslovima od tužitelja,
proizilazi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su u konkretnom
slučaju ispunjeni zakonski uslovi da se ukine ranije utvrđena obaveza tužitelja
da doprinosi izdržavanju tuženog.
(Iz obrazloženja presude Okružnog suda Banjaluka broj: 77 0
P 002271 09 Gž od 28.04.2009. godine)